Intervencije u sprečavanju ranog napuštanja obrazovnog sistema

Piše: Nada Šarac, specijalni pedagog i član Saveta Centra za nestalu i zlostavljanu decu


Najavili smo nastavak teksta koji govori o ulozi dnevnog boravka za decu u sukobu sa zakonom u sprečavanju ranog napuštanja obrazovnog sistema. Naglasili smo da je reč o visoko individualizovanom procesu, a u nastavku teksta dajemo kratak pregled mogućih oblasti intervencija koje bi trebalo da se nađu u individualnom planu podrške za dete, a pružaju ih, preko tima za dete, ključni nosioci mehanizma sprečavanja ranog napuštanja obrazovnog procesa, a to su kada su u pitanju deca u sukobu sa zakonom i deca u riziku, pored škola, centra za socijalni rad, i pružaoci dnevnih usluga u zajednici, tačnije dnevni boravci namenjeni radu sa decom i mladima sa problemima u ponašanju.  

Intervencije direktno usmerene na dete

Lični razvoj – s obzirom na naše nastojanje da individualni plan podrške detetu bude što konkretniji i jasniji, pokušali smo da u širokom spektru faktora koji određuju lični razvoj izdvojimo one faktore koji imaju ključnu ulogu u razvoju (i održavanju) rizika od ranog napuštanja škole. Stoga, ova oblast je određena razvojnim zastojima dece, koji se ogledaju u emocionalnim teškoćama, teškoćama u rešavanju životnih problema, teškoćama u odlaganju zadovoljenja potreba i teškoćama u usvajanju novih znanja. Sve ove teškoće umanjuju opšti razvoj ličnosti i otežavaju razvojni proces deteta. Ciljevi rada u ovoj oblasti, najopštije definisani, mogu biti: prevazilaženje razvojnih zastoja, unapređenje veština rešavanja problema, razvoj emocija i kontrola ponašanja, prevazilaženje specifičnih razvojnih riziko faktora (prihvatanje odgovornosti, odlaganje zadovoljenja potreba i dr.). Kada govorimo o prevazilaženju razvojnih zastoja, mislimo na prevazilaženje različitih uzroka koji izazivaju zastoj u razvoju – teškoće odvajanja i prihvatanja gubitaka, teškoće u izgradnji ličnosti, usvajanju društvenih i moralnih vrednosti, teškoće u komunikaciji, izloženost stresu, socijalne nekompetentnosti, roditeljske i porodične nekompetentnosti, izloženost raznim traumatskim događajima, zastoji u samoaktualizaciji, teškoće u obrazovanju itd. 

Socijalizacija – proces socijalizacije je neodvojivi deo ličnog razvoja. S obzirom na to da se radi o deci u riziku od RNŠ, kod kojih mogu biti (najčešće i jesu) prisutni i drugi rizici ili već izraženi problemi (npr. spektar različitih problema u ponašanju, od blagih do vrlo izraženih…), oblast socijalizacije se može fokusirati na teškoće koje se odnose na prihvatanje društvenih normi, teškoće u uspostavljanju i reuspostavljanju vršnjačkih relacija, teškoće u uspostavljanju prosocijalnog ponašanja i u ovladavanju komunikacijskim veštinama neophodnim za uspostavljanje adekvatnih socijalnih relacija. Intervencije u ovoj oblasti imaju za cilj razvoj prosocijalnih oblika ponašanja, sticanje i razvoj socijalnih veština, i uspostavljanje adekvatnih vršnjačkih relacija. 

Podrška učenju – Sistematska kontinuirana podrška u učenju je intervencija koja se obavezno pruža svakom detetu koje je u riziku od RNŠ, bez obzira na dejstvo drugih faktora rizika.

Uspešnost u učenju i napredovanje u postignućima su vrlo snažni  motivišući  činioci  za dete da redovno pohađa nastavu i da uči. Uspeh u učenju i usvajanje nastavnog gradiva  uz adekvatnu validaciju, utiče na porast samopouzdanja i lakše uključivanje deteta u vršnjačku grupu. Kako između vere u sopstvene snage i nivoa postignuća postoji čvrsta sprega, osnaženo samopouzdanje posledično vodi rastu postignuća. Takođe, važno je vrednovati ne samo postignuće, već i uloženi trud i energiju da se određeni uspeh postigne. Zbog toga je podrška učenju set intervencija o kojima je potrebno posebno voditi računa i one moraju biti na raspolaganju vaspitnom i nastavnom osoblju kako bi ih integrisali u svoj svakodnevni rad sa decom, bez obzira čime je uzrokovan rizik od RNŠ. Važno je razvijati posebnu osetljivost za rad sa decom sa slabijim postignućima i decom koja sporije napreduju jer tako mogu da se preveniraju odustajanja od škole koja su posledica upravo tih faktora rizika. Intervencije podrške u učenju je najbolje sprovoditi u formi individualizovanog rada sa svakim detetom u meri u kojoj je to moguće. Kada se intervencije podrške u učenju dostupne svoj deci, a ne samo za onoj koja su u riziku od RNŠ, to doprinosi kreiranju pozitivne klime jer se deca u riziku  na taj način ne izdvajaju i dodatno ne etiketiraju.

Intervencije usmerene na porodicu

Prisutan je visok stepen saglasnosti među stručnjacima različitih profila da je rad sa porodicom/roditeljima dece koja su u riziku od ranog napuštanja škole od najvećeg mogućeg značaja. Bez intervencija u ovoj oblasti, ne može se računati na eliminisanje faktora rizika bez obzira iz koje sfere i sa kog nivoa oni dolazili. Trajne pozitivne pomake i ostvarivanje ciljeva koji se odnose na dete moguće je realizovati samo ukoliko se osigura saradnja sa porodicom i roditeljima/starateljima deteta. Izdvajaju se tri bitne oblasti u kojima je potrebno intervenisati, a to su: oblast roditeljske kompetentnosti, rezilijentnosti i socijalne povezanosti. 

Intervencije u oblast roditeljske kompetentnosti podrazumeva podršku pružaoca usluga roditeljima da bolje razumeju razvoj deteta, unaprede postojeće i nauče nove strategije za podršku fizičkom, kognitivnom, socijalnom i emotivnom napretku i razvoju svog deteta. Cilj je unapređenje kvaliteta interakcije roditelja sa detetom, kako bi mu stvorili uslove za razvoj veština komunikacije, sposobnosti razumevanja i regulisanja sopstvenih emocija i konstruktivnih interpersonalnih veština. Roditeljima najčešće nedostaju znanja koja se odnose na različite oblasti razvoja dece i razumevanja potreba i očekivanih ponašanja u svakoj od razvojnih faza, zatim strategije za pozitivno modeliranje ponašanja i veštine za odgovor na specifične izazove koji proizlaze iz karakteristika deteta i problema u ponašanju.

U oblasti razvoja kompetentnosti roditelja zadatak stručnjaka je da:

  • Modelira neadekvatne interakcije sa decom;
  • Obezbedi edukativne sadržaje o roditeljstvu i dečjem razvoju;
  • Podstiče roditelje da učestvuju, posmatraju, postavljaju pitanja, istražuju i preispituju pitanja roditeljstva i isprobavaju nove strategije;
  • Unapređuje roditeljske kompetentnosti sa fokusom na postojeće snage roditelja;
  • Pomaže roditeljima da pozitivno utiču na dečiji emotivni i socijalni razvoj;
  • Modelira negujuće odnose roditelja prema deci.

Kada je reč o rezilijentnosti, intervencije treba da pomognu roditeljima da se osećaju bolje, da prepoznaju svoje snage, razumeju načine na koje se suočavaju sa teškim životnim situacijama i nauče veštine koje će im omogućiti da se sa krizama nose na konstruktivan način.

Podrška porodicama u ovoj oblasti treba da podrazumeva:

  • Stavljanje do znanja porodicama da su njihovi napori vrednovani, da ih cenimo i uvažavamo;
  • Uvažavanje porodičnih različitosti, kao što su rasa, jezik, kultura, istorija i pristup roditeljstvu;
  • Obebeđivanje empatične podršku koja ohrabruje proaktivne odgovore na suočavanje sa stresom;
  • Pomaganje roditeljima da razumeju kako da zaštite svoje dete tokom stresnih perioda.

 

Rad na socijalnoj povezanosti obuhvata sve intervencije koje su usmerene na uključivanje i jačanje kapaciteta formalnih i neformalnih sistema u zajednici, koji svojim delovanjem mogu podržati ostvarivanje ciljeva za dete. Poseban je akcenat na uključivanju neformalnog sistema zajednice, odnosno lične socijalne mreže u podršku detetu koje je u riziku od ranog napuštanja škole. 

Posebno izdvajamo i naglašavamo jednu od najznačajnijih oblasti podrške koju roditelji treba da pružaju detetu, a ona se svakako odnosi na uključivanje deteta u školu, podršku redovnom pohađanju škole, prevenciju ranog napuštanja škole, podršku školskom postignuću i dr. Uključivanje roditelja u aktivnosti podrške na ovom planu, u velikoj meri unapređuju verovatnoću pozitivnih ishoda po dete. U tom smislu neophodno je kod roditelja razviti svest o značaju obrazovanja za budućnost njihove dece i pozitivan stav prema njihovom školovanju. Roditelji se osnažuju da vode dete na upis u pripremno predškolski program ili osnovnu školu, kao i da se kasnije aktivno uključe u proces obrazovanja deteta/dece. Od roditelja se očekuje da vrše nadzor nad redovnošću odlaska u školu i ispunjavanja školskih obaveza.

Glavni ciljevi rada sa roditeljima u ovoj oblasti treba da budu usmereni na:

  • upis deteta u školu
  • redovno pohađanje škole
  • popravljanje ocena
  • sprečavanje izostanaka
  • reagovanje na vršnjačko nasilje
  • sprečavanje ranog napuštanja škole
  • prevenciju primene disciplinskih mera od strane škole, kao što su udaljavanje sa nastave i sl.

 

Intervencije  podrške roditeljima u ovoj oblasti mogu biti usmerene na pomoć roditeljima da ostvare bolju saradnju sa školom, kroz podsticanje roditelja da učestvuju u školskim aktivnostima, kao što su roditeljski sastanci ili otvorena vrata. Roditeljima treba pomoći da sprovedu praćenje redovnosti odlaska u školu i sa njima osmisliti podsticaje/uskraćivanje podsticaja u odnosu na dečje ponašanje. Neophodno je da oni razumeju kolika je važna doslednost u ponašanju i da svako odstupanje od uspostavljenih pravila smanjuje mogućnost da dete trajno usvoji pozitivne navike. Praćenje školskog postignuća za neke roditelje može da bude vrlo zahtevan zadatak i treba im i na tom planu pružiti pomoć.

Intervencije usmerene na vršnjačku grupu

Vršnjački odnosi se posmatraju s jedne strane kao faktor rizika, koji mogu u sadejstvu sa drugim faktorima uticati na rano napuštanje škole, ali s druge strane mogu biti i značajni protektivni faktori. U školskoj sredini dete uspostavlja nove socijalne interakcije sa vršnjacima i na taj način proširuje svoja socijalna iskustva. Vršnjačko okruženje predstavlja snažan prirodni agens socijalizacije. Uključivanjem deteta u školu, ona postaje izvor sve značajnijih uticaja vršnjaka. Ulaskom deteta u adolescenciju, taj uticaj je sve izraženiji, značajniji i dominantniji. Vršnjaci imaju veliku ulogu u formiranju stavova i ukupnih pogleda na život i svet u kome dete živi. Osećaj pripadnosti i vezivanje za vršnjačke grupe predstavlja prirodnu razvojnu pojavu. Taj proces treba omogućavati i podržavati sve dok se ponašanje u okviru vršnjačke grupe kreće u dozvoljenim granicama i bez negativnih i/ili štetnih posledica po njene članove i zajednicu. Kakav će uticaj na ponašanje deteta imati vršnjačka grupa, odnosno da li će se dete prikloniti uticajima vršnjačke grupe u kojoj su prisutna nepoželjna i/ili devijantna ponašanja, u velikoj meri zavisi od delovanja drugih rizičnih faktora, kao što su individualne karakteristike deteta, porodične prilike i druga iskustva koja dete stiče u školi. Osim ličnih i karakteristika porodičnog života, značajnu ulogu u uspostavljanju pozitivnih ili negativnih vršnjačkih odnosa ima upravo škola. U kontekstu školskog okruženja dete razvija socijalne odnose sa vršnjacima. U nekim situacijama, škola će predstavljati sredinu u kojoj može biti veoma izražen negativan uticaj vršnjaka na ponašanje deteta. To se može objasniti time što dete usled različitih faktora može naići na nerazumevanje, neprihvatanje ili odbacivanje od strane vršnjaka, što za posledicu može imati otuđivanje od škole i vezivanje za one vršnjake koji imaju slične probleme i status u školi i/ili zajednici. Prema tome, prihvatanje negativnih vršnjačkih uticaja javlja se kao posledica neprihvatanja ili odbacivanja deteta od strane vršnjaka sa prosocijalnim ponašanjem. Vršnjačko obacivanje predstavlja značajan rizik za prihvatanje nepoželjnih ponašanja i vrednosti devijantnih vršnjačkih grupa što nosi i visok rizik od ranog napuštanja škole.

Najkraće rečeno, intervencije usmerene na vršnjačku grupu se preduzimaju u dva komplementarna prvca: 

  • Smanjenje intenziteta povezanosti i po mogućstvu odvajanje od vršnjaka sa devijantnim ponašanjem;
  • Intenziviranje povezanosti sa vršnjacima sa prosocijalnim ponašanjem.

U ovom domenu veliku pažnju treba posvetiti i obučavanju i osposobljavanju roditelja za regulisanje vršnjačkih odnosa svog deteta.   

Postani član CNZD!

Da li ćeš pomoći ako znaš da možeš? Sada je tvoja prilika – podrži našu misiju i rad učlanjenjem u zajednicu koja okuplja ljude kojima je prioritet bezbedno odrastanje dece u Srbiji.

Bezbedna priča

Posetite zvanični podkast Centra za nestalu i zlostavljanu decu

Budite deo zajednice koja brine o deci!

Prijavom na naš newsletter dobijate pristup vrednim resursima za roditelje i profesionalce koji rade sa decom, i prvi saznajete detalje o događajima koje organizuje Centar.

Uspešno ste upisali Vašu email adresu!