Autorka: Suzana Ristanić, psihološkinja u Centru za nestalu i zlostavljanu decu
U našoj praksi prijavljenih nestanaka se pokazalo da najčešće nestaju deca adolescentnog uzrasta od 12. do 17. godine života. To su deca koja beže od kuće ili ustanova za smeštaj, zbog problema u školi, nasilja u porodici ili zanemarivanja, problema sa mentalnim zdravljem roditelja, osećaja usamljenosti ili su i oni sa problemima u mentalnom zdravlju ili smetnjama u mentalnom razvoju i traže okruženje gde bi mogli da se osećaju sigurno. Sa porastom korišćenja digitalnih platformi zakomunikaciju, dete postaje uvereno da je to onlajn okruženje sigurno mesto, gde će pronaći osobe koje mu veruju, ali se zapravo nalazi u ogromnom riziku od različitih oblika zlostavljanja, naročito seksualnog zlostavljanja.
Kada dete nestane, reakcije porodice i zajednice su često brze i praćene emocijama. U takvim situacijama ljudi se oslanjaju na ono što su čuli od drugih, pročitali u tabloidnim medijima ili videli u filmovima, pa se stvaraju uverenja koja samo deluju uverljivo, ali često nisu istinita. Problem sa tim uverenjima jeste u tome što nas u potrazi za detetom mogu odvesti u pogrešnom pravcu. Takva uverenja možemo nazvati zabludama ili mitovima.
Jedno od najrasprostranjenijih uverenja jeste da decu najčešće kidnapuju nepoznati ljudi. Međutim, u praksi takvi slučajevi su retki. Ako do otmice i dođe, u većem broju slučaja radi se o osobi koju dete poznaje, najčešće o drugom roditelju. Oslanjanje na ovakvu pretpostavku može dovesti do usmeravanja pažnje u sasvim nekom drugom pravcu koji se ne može dovesti u vezu sa okolnostima u kojima je dete nestalo.
Takođe, često se pretpostavlja da su nestanci dece posledica ozbiljnog krivičnog dela. Međutim, najčešći razlozi nestanka deteta su drugačiji. Deca i mladi često odlaze od kuće ili ustanove zbog problema u porodici, nasilja, osećaja nerazumevanja od strane autoriteta, ili poteškoća sa mentalnim zdravljem. Ovde je važno razumeti problematiku ovakvog ponašanja, kako bismo reagovali pravovremeno i pružili podršku detetu, roditeljima ili starateljima, kao i institucijama.
Prisutno je i uverenje da su devojčice u većem riziku od nestanka zbog seksualnog zlostavljanja, nego što su to dečaci. Međutim, i dečaci i devojčice su podjednako izloženi ovom riziku, samo što su dečaci manje vidljivi, jer ređe prijavljuju ovaj problem, kako bi izbegli stid i stigmatizaciju. Ovakvo uverenje može dovesti do toga da se ugroženost dečaka ne prepozna, a samim tim i ne reaguje na vreme.
Ukorenjeno je i mišljenje da će dete koje jednom pobegne to nastaviti da radi i ubuduće. Kod mnoge dece bežanje od kuće ili ustanove je zapravo odgovor na trenutnu životnu krizu, a ne zato što žele da trajno napuste porodicu ili sistem. Etiketiranje deteta kao stalnog begunca, može dodatno otežati njegov oporavak i odnos sa okolinom. Kada mu obezbedimo stabilno i podržavajuće okruženje, potreba za ponovnim bežanjem će se smanjiti ili nestati.
Jedno od čestih uverenja jeste da dete nije u opasnosti ako ga odvede jedan roditelj, a bez znanja, čak i protiv volje drugog roditelja. Iako takve situacije na prvi pogled mogu delovati manje rizične, one zapravo mogu biti veoma složene i opasne. Konflikti između roditelja, nerazrešeni odnosi i jake emocije mogu dovesti do impulsivnih odluka poput skrivanja deteta ili odvođenja u drugu zemlju bez saglasnosti drugog roditelja. U takvim odnosima dete može postati deo konflikta, umesto da bude u fokusu zaštite.
Iako se veliki broj slučajeva nestanka dece završi pronalaskom u relativno kratkom roku, svaki nestanak nosi određeni rizik i zahteva ozbiljan pristup. Razumevanje ovih zabluda važno je jer utiče na to kako reagujemo – kao pojedinci, ali i kao društvo. Sistem zaštite dece ne počinje u trenutku nestanka, već mnogo ranije, kroz odnose u porodici, podršku u školi i dostupnost pomoći u zajednici. Upravo tu se stvaraju uslovi da se na nestanak deteta reaguje adekvatno i na vreme.
Ukoliko vam je potrebna podrška, možete se obratiti putem besplatne telefonske linije 0800 200 880, gde možete dobiti informacije, kao i besplatnu psihološku i pravnu pomoć.
