NORMALIZACIJA RIZIČNE SEKSUALNE KOMUNIKACIJE
blank

Autorka: Teodora Jerkić, socijalna radnica u Centru za nestalu i zlostavljanu decu

Seksualizacija komunikacije se vrlo često doživljava kao humor ili flert, no ona zapravo doprinosi građenju jedne kulture u kojoj se ruše granice ličnog dostojanstva. Vrlo često u komunikaciji sa drugima prisutno je komentarisanje fizičkog izgleda druge osobe, dvosmislene poruke i različite seksualne šale. 

Upravo ovakva komunikacija vrlo često vodi ka groomingu, odnosno pomera granice i pretvara se u preteranu bliskost sa drugim osobama. Problem je veći ukoliko je u pitanju mlađa osoba. Grumeri uz takvu komunikaciju vrlo često poklanjaju poklone, udaljavaju osobu od okruženja i na taj način stvaraju odnos zavisnosti. Rizična ponašanja odraslih su, takođe, preterana kontrola i ignorisanje pristanka. Seksualno nasilje, u praksi, ne povezujemo sa ponašanjem žrtve već sa željom zlostavljača za kontrolom i moći. 

Kada govorimo o preteranoj kontroli i moći, najčešće osobe koje su na visokim pozicijama mogu koristiti svoj status da bi manipulisali i ostvarivali sopstvene seksualne želje. To je neravnoteža moći, što vrlo često žrtvu sprečava da primeti, prijavi ili reaguje. Neretko se koriste različiti načini za upravljanjem i kontrolom žrtve, to su implicitni pritisci ili pretnje, uslovljavanje beneficijama seksualnim uslugama, manipulacija poverenjem. 

Digitalno okruženje je takođe podložno normalizaciji rizičnih ponašanja, te se opravdava anonimnošću i digitalnom distancom. Uznemiravanje putem različitih online platformi, slanje eksplicitnih sadržaja, seksualnih poruka, deljenje intimnih sadržaja bez pristanka su neki od vidova digitalnog nasilja koje nekada ostaje neprimećeno i bezazleno. Činjenica je da može da ostavi jako velike i dugoročne posledice po žrtvu. 

Kako društvo doprinosi normalizaciji rizičnih ponašanja? 

Važno je znati da normalizacija ne nastaje odjednom niti sponatno, ona je produkt međusobnih delovanja kulture, društvenih struktura i svakodnevnih interakcija. Navedeni faktori su jako važni jer upravo zbog njih neka ponašanja ostaju neprimećena, označena kao bezopasna i prihvatljiva, pomeraju granice ličnog prostora i narušavaju dostojanstvo.

Seksualno nasilje se vrlo često indirektno podržava i opravdava kroz stavove društva, kulturne norme. 

Svakodnevno čujemo pravdanje određenih ponašanja koristeći fraze poput “To je samo šala”, “To je normalno”, “Tako ovde ljudi funkcionišu”, “To su ti muškarci/žene”. 

Koristeći se rodnim stereotipima i različitim predrasudama, koji kruže u društvu, često se krivica prebacuje na žrtvu ( “Sama je to tražila”, “Nije on kriv, sigurno ga je izazvala”). 

Patrijarhalne zajednice ili organizacije takođe štetno deluju na celokupno društvo, posebno na žrtve. Šta podrazumeva patrijarhalne obrasce ponašanja i uverenja? Nešto što je svima poznato su stereotipi o ženskoj pasivnosti, očekivanja da muškarac bude dominantan, shvatanje agresije kao normalne i prirodne karakteristike muškaraca, tolerisanje nametljivog ponašanja. Ovo je problem, naročito kada je reč o intimnim odnosima i postavljanju granica. Koristeći se stereotipima i predrasudama, ne nalazimo jasno definisanje pristanka i gubimo svest o zlostavljanju. 

Nametljivost i insistiranje nakon odbijanja nisu udvaranje, već ozbiljan rizik! 

Ako živimo u zajednici u kojoj se koriste upravo ovakve fraze, u kojoj se počinilac opravdava ili mu se umanjuje odgovornost, žrtve ne žele ili se plaše da prepoznaju i prijave nasilje. 

Šta doprinosi normalizaciji rizičnih ponašanja i oblikovanju različitih društvenih uverenja? 

Popularna kultura, filmovi, serije, muzika i mediji imaju veliku ulogu u obllikovanju društvenih uverenja i normi. Navedeni kanali informisanja često prikazuju nametljivo udvaranje kao romantično i trud oko partnera, neravnotežu moći u odnosu kao uzbudljivu, a seksualizaciju tela kao standard. Slušajući i gledajući, ljudi zaboravljaju šta su granice, ne prepoznaju rizik i opasnost, gube svest o sopstvenom dostojanstvu. 

Svima je poznato da su institucije u okruženju osnovni faktor u formiranju granica. Problem nastaje kada institucije ne reaguju na prijave, shvataju ih neozbiljno, ne postoje protokoli i zakoni ili su sankcije nedosledne. Ovakva ponašanja institucija daju sliku društvu da su rizična ponašanja tolerisana i prihvaćena.

Teorija socijalnog učenja navodi da se ponašanja uče posmatranjem i imitacijom. 

Samim tim, dete koje odrasta u okruženju u kome su granice slabo definisane, nasilje prihvaćeno i nesankcionisano, nepoštovanje normalizovano, logičan sled događaja je da će dete te obrasce ponašanja normalizovati i ponoviti. 

Prevencija normalizacije i posledice normalizovanih rizičnih ponašanja 

Normalizacija rizičnih ponašanja deluje i na pojedinca i na celokupno društvo. Ona otežava prepoznavanje nasilja, produžava trajanje, smanjuje verovatnoću prijave i reagovanja, povećava rizik od ponavljanja rizičnih ponašanja.

Žrtva koja proživljava ili je proživela nasilje, zapravo stiče traumatsko iskustvo koje dalje deluje na psihu, obrasce ponašanja i odnose sa drugima. Prevencija normalizacije rizičnih ponašanja najpre podrazumeva kontinuirano, kritičko preispitivanje stavova, kulturnih normi, društvenih uverenja i normalizovanih obrazaca ponašanja.

Koraci koji vode ka efikasnoj prevenciji podrazumevaju jasno postavljanje granica, definisanje pristanka, osnaživanje žrtava, edukacije o štetnim obrascima ponašanja, nultu toleranciju na svaki oblik uznemiravanja.

Postani član CNZD!

Da li ćeš pomoći ako znaš da možeš? Sada je tvoja prilika – podrži našu misiju i rad učlanjenjem u zajednicu koja okuplja ljude kojima je prioritet bezbedno odrastanje dece u Srbiji.

blank

Bezbedna priča

Posetite zvanični podkast Centra za nestalu i zlostavljanu decu

Budite deo zajednice koja brine o deci!

Prijavom na naš newsletter dobijate pristup vrednim resursima za roditelje i profesionalce koji rade sa decom, i prvi saznajete detalje o događajima koje organizuje Centar.

Uspešno ste upisali Vašu email adresu!