Piše: Anastasija Tomić, socijalni radnik Centra za nestalu i zlostavljanu decu
Jedna od aktivnosti koje u sebi nose posebnu draž i toplinu jeste pisanje čestitiki i pisama sa djecom. Kada se okupimo oko stola, često punog raznobojnih papira, flomastera, naljepnica i maštovitih ukrasa, osjeća se uzbuđenje, djeca znaju da će stvoriti nešto posebno, nešto što će usrećiti nekoga do koga im je stalo. U tim trenucima vidimo kako se kod svakog djeteta rađa osjećaj da njihove riječi imaju vrijednost i moć da uljepšaju nečiji dan.
Kroz pisanje kratkih poruka, rođendanskih čestitki, novogodišnjih želja djeca prirodno uče da razmišljaju o drugima. Pitamo ih kome bi voljeli da napišu čestitku i zašto, i tada se u njima probudi ona iskrena potreba da obraduju nekoga – bilo roditelja, baku, druga iz vrtića, brata, učiteljicu. Dok biraju riječi i smišljaju poruke, vidim kako se trude da pronađu način da pokažu ljubav, zahvalnost ili prijateljstvo.
Ova aktivnost donosi mnogo više od lijepih rečenica na papiru. Kroz proces pisanja, djeca razvijaju strpljenje jer uče da se zaustave, promislе i pokušaju da jasno napišu ono što osjećaju. Neka djeca vole da ukrašavaju svoje čestitke crtežima – od srca i zvezdica do malih detalja koji su samo njima važni. Druga se trude da poruka bude što ljepša, da rečenice budu povezane i iskrene. Svako dijete daje svoj pečat, svoj mali dio sebe.
Ono što mene posebno raduje jeste način na koji se djeca ponašaju tokom ove aktivnosti. Razgovaraju, predlažu jedni drugima šta da napišu, pomažu ako neko ne zna kako da formuliše rečenicu. Zajedno se smijemo njihovim idejama, ali ih uvijek ohrabrujem da baš njihova poruka bude autentična, da potekne iz njihovog srca. Kroz sve to jačaju samopouzdanje, jer vide da su njihove misli važne i da mogu biti lijepe i dirljive.
Pisanje čestitki sa djecom otvara prostor za učenje o sitnim, ali značajnim gestovima. Uče da je ponekad dovoljna samo jedna iskrena riječ da nekome uljepšamo dan. Uče da nije potrebno mnogo da bismo bili pažljivi – samo malo vremena, malo mašte i otvoreno srce. Kada na kraju predaju svoje čestitke, njihov ponos i osmijeh govore više od bilo koje rečenice koju su napisali.
Zbog svega toga, vjerujem da je ova aktivnost mnogo više od kreativne igre. Ona je način da djeca izgrade osjećaj za druge ljude, da razviju empatiju, da nauče važnost lijepih riječi i da otkriju kako se radost može širiti na najjednostavniji način. A meni, kao nekome ko ih prati u tome, svaki put je posebno iskustvo da gledam kako rastu kroz te male, ali značajne trenutke.
