Zijah A. Sokolović: Društvena svest se mora dovesti u granice totalnog reagovanja protiv nasilja

Nijedno nasilje, kakva mu god situacija prethodila, nema opravdanja. O nasilju je teško čitati i slušati, ali ono koje se posmatra ili doživljava na sopstvenoj koži, ostavlja duboke posledice.

Porast nasilja u porodici, među supružnicima, partnerima, pa i decom, ozbiljno je shvaćeno tek poslednjih godina. Svest o ozbiljnosti ovog problema pokrenula je preventivne i edukativne projekte ne bi li se odrasli članovi društva pokušali vratiti u prihvatljive okvire ponašanja, dok se oni koji stasavaju uče da ne krenu stranputicom. Jedan od najboljih projekata u prevenciji nasilja koji se aktivno izvodi u osnovnim školama u Srbiji, jeste predstava „Nasilje nema opravdanja“. Namenjena učenicima viših razreda osnovnih škola, ova specifična edukativna predstava izvodi se u školskim učionicama. U poznatom ambijentu, učenici tada doživljavaju nepoznatu ili stranu ljudskog odnosa za koju zapravo ne znaju da potpada pod okvire nasilja…

Autor i reditelj predstave, poznati glumac Zijah A. Sokolović, u razgovoru za portal Tijana.rs govori o prihvatanju javnosti ove neobične i poučne predstave, o reakcijama dece u kulminirajućim scenama nasilja između dvoje glumaca, o njihovim kasnijim reakcijama.

zijah-sokolovic

Predstava „Nasilje nema opravdanja“ prisutna je od 2013. godine, ali se čini da zbog porasta nasilja, kako vreme odmiče, neophodnost za njom raste. Kako to izgleda iz Vašeg ugla?

Zijah A. Sokolović: Predstava „Nasilje nema opravdanja“ je dio The/Arto projekta, koji je nastao u Salzburgu, a poslije i u Zagrebu. Ideja je da se pomoću Glume i Glumaca u formi pozorišne predstave, djeca, mladi i odrasli informišu i educiraju o društvenim problemima sa kojima se susreću u svom odrastanju. U osnovnoj ideji pozorišta, „u praznom prostoru“, živi čovjek po zanimanju Glumac, komunicira sa živim čovjekom, gledaocem pozorišne predstave. To je oblik koji omogućava, u današnjem vremenu vladavine tehnologije, direktne i kvalitetne informacije, vezanu za temu same predstave. Predstava je premijerno izvedena u Srbiji, u organizaciji UN i EU i The/Arto projekta i doživjela je svojih stotinudvadeset predstava. Tek prezentacijom projekta, same predstave, i u kontaktu sa publikom, ušlo se u veliki, teško kontrolisani prostor, u kojem svaki oblik nasilja, postaje svakodnevica. Mislim da je ova predstava, i svaki drugi oblik suprostavljanju ili informisanju o oblicima nasilja, početak buđenja svijesti o organizovanom suprostavljanju nasilju. Ukoliko programi i društvena reakcija budu konstantni i neprekidni, onda možemo očekivati, koliko-toliko, pozitivne rezultate. Društvena svijest se mora dovesti u granice totalnog reagovanja protiv nasilja da bi se i političke strukture angažovale. Pojedinačna reagovanja protiv svakog oblika nasilja su, po meni, „nasilje nad nasiljem“.

Kakve su reakcije bile na početku njenog izvođenja – najpre zbog učionice kao ambijenta, zatim i odsustva scenografije, da li je bilo poverenja od strane nastavnog kadra u školama da takva predstava može biti efektna?

Zijah A. Sokolović: Prve prepreke za The/Arto projekt nastale su onda kada je postalo jasno da jedna pozorišna predstava prelazi uobičajene granice pozorišne umjetnosti i počinje isključivo da informiše ili educira mlade ljude. Taj EU projekt je „Umjetnost u školi, pozorište u razredu“ i traje desetine godina. Poslije, sama predstava dobija drugu neobičnu dimenziju kod gledalaca, jer se igra u „praznom prostoru“ bez scenografije i kostima, bez muzike i rekvizite. Uspostavlja se novi pozorišni oblik. To je, i sada, velika prepreka igranja i finansiranja predstava, jer ljudi koji odlučuju o programu informisanja ili školskog obrazovanja, nisu na tom nivou znanja niti svijesti. Ne vjeruju i ne znaju, da pozorišna predstava može da ima i tu funkciju. Blago rečeno, njihova ograničena svijest, „vrši nasilje nad pozorišnom predstavom, koja se bavi temom nasilja“.

Koliko je bilo teško u 45 minuta uklopiti 120 scena-primera nasilja, govori li nam to o činjenici da za nasilje ne treba puno vremena ni hrabrosti?

Zijah A. Sokolović: Koncept The/Arto projekta je takav da dva glumca igraju određene teme, u okviru školskog časa, 45 minuta. Igramo i na temu „droge“, sada intenzivno na temu „nasilje“. Dakle, djeca, učenici, ne moraju da „putuju“ do pozorišta i gube vrijeme u autobusu, nego pozorište „putuje“ njima u njihov organizovai prostor i uklapa se vremenski, u jednom času, u njihov školski svakodneni program. Predstava je smišljena da „zamijeni“ uobičajeni ili stari ili neproduktivni oblik informisanja mladih ljudi, u ovom slučaju, o oblicima nasilja. Tekst je pisan u saradnji sa psiholozima i sociolozima i uz stručnu literaturu, kako bismo kroz formu pozorišne predstave dobili zanimljivo „predavanje“ na temu nasilja. Zato režija predstave i igra glumaca moraju biti na nivou brzine svakodnevne komunikacije mladih ljudi – zabavna i edukativna. Cilj projekta je da se mladi 6., 7. i 8. razreda osnovne škole informišu o društvenim problemima sa kojima će se susretati, pa da onda, kada malo odrastu, recimo u srednjoj školi, mogu da „prepoznaju“ bilo koji oblik nasilja.

Suština je da ova predstava edukuje ali i načinje, otvara decu, kod nekih i razotkriva probleme koje imaju u porodici, sa vršnjacima. Da li je posle izvođenja predstava bilo slučajeva priznavanja bilo kog oblika nasilja kod dece?

Zijah A. Sokolović: Poslije svake predstave „Nasilje…“, po pravilima EU, mi moramo napraviti evaluaciju o reakcijama djece ili roditelja, da bismo praktično dobili povratnu informaciju da li projekat ili predstava imaju pozitivne reakcije. Ako ih nema, onda se traži „novi“ ili „drugi“ oblik suprotstavljanja temi „nasilje“… Reakcije djece su takve, da na neki oblik nasilja koji glumci izvedu, sva djeca gledaju neku svoju drugaricu ili druga, jer „znaju“ da trpi neki oblik nasilja, ali da to ostaje „njihova tajna“, tužna, ali tajna. Ili, na neki oblik nasilja, djeca plaču, spuste glavu ili napuste predstavu. Po evaluaciji, koju smo pravili, 95 % mladih ljudi želi ovaj oblik informisanja, 65 % njih kaže da su nešto naučili iz predstave.

blank

Predstavu prati i aktivan istoimeni sajt, profili na društvenim mrežama. Da li je bilo slučajeva da dobijate zahteve za pomoć/podršku onih koji trpe nasilje i koje je ova predstava pokrenula da progovore?

Zijah A. Sokolović: The/Arto projekt ili predstava imaju za cilj da informišu mlade ljude o oblicima nasilja i da probudi društvenu svijest, da društvo, zajednica, politička struktura, moraju da se praktično i organizovano suprotstave svakom obliku nasilja. Nereagovanje je oblik nasilja nad samim sobom, nad mladim ljudima, građanima ili društvom globalno. Ali, mislim da je društvo trenutno u fazi „buđenja“.

S obzirom na to da se predstava pokazuje efektnom za decu, i da je 2013. godine dobila visoko priznanje, da li razmišljate o izradi nove predstave sa edukativnom tematikom?

Zijah A. Sokolović: Na radu u The/Arto projektu, postao sam Ambasador dobre volje UNDP protiv nasilja i netolerancije. Sama predstava, koja može da se vidi u Srbiji, jer imamo tri glumačke podjele za igranje predstava, dobila je u Litvaniji 2103., u konkurenciji 28 zemalja, EU „Zlatni vijenac“ kao najbolji umjetnički projekt u educiranju mladih ljudi. Sada je The/Arto dobio novi dvogodišnji EU projekt, koji umjetnički ja vodim u Hrvatskoj, a to je, da se razbije mit o ulozi žene u porodici i u javnom životu.

Bojana Latinović

Postani član CNZD!

Da li ćeš pomoći ako znaš da možeš? Sada je tvoja prilika – podrži našu misiju i rad učlanjenjem u zajednicu koja okuplja ljude kojima je prioritet bezbedno odrastanje dece u Srbiji.

blank

Bezbedna priča

Posetite zvanični podkast Centra za nestalu i zlostavljanu decu