Zrenjaninac Ilija Jovanov prošlog leta se otisnuo u najveću životnu avanturu. S automobilom starim 29 godina krenuo je ka središtu Sibira, na put dugačak 17.460 kilometara
Piše: Vlada Arsić
Sibir. Kraj sveta. Predeo večitog leda i nepreglednih prostranstava. Zemlja kazni i progona, surove klime i zaboravljenih ljudi. Mesto koje nikada ne biste želeli da upoznate. Osim, ako se ne zovete Ilija Jovanov. I ako niste dovoljno istrajni da jednu okoštalu, pogrešnu sliku o nepoznatom predelu, zauvek promenite.
![](https://tijana.rs/wp-content/uploads/2019/01/41915661_2185386305041391_911455569892605952_n.jpg)
Jer ono što je učinio ovaj sredovečni Lala davno je opisao i Žil Vern. Doduše, nije Jovanov zaronio 20.000 milja pod more, ali se iz rodnog Zrenjanina otisnuo na sličan put, podjednako dalek i neizvestan. Put u središte leda gde živi samo snežna kraljica i njena odabrana četa belih medveda.
– Ne, samo njih nisam upoznao – smeje se Jovanov dok za naš sajt opisuje jednu krajnje nesvakidašnju avanturu. – Ali sam video i foto-aparatom ovekovečio ono što sam i očekivao: predeo nestvarne lepote i nepreglednih daljina, velike i čiste gradove, bistre reke i ljude ogromnog srca, narod koji živi u Sibiru, ali itekako zna gde je Srbija i šta nas toliko povezuje.
![blank](https://cnzd.rs/wp-content/plugins/wp-fastest-cache-premium/pro/images/blank.gif)
Nije se na ovo putešestvije Jovanov odlučio naprečac, naprotiv. Želja da obiđe zemlju koju istinski i srcem voli tinjala je godinama, ponajviše u poslednje tri. Tada su počele i pripreme. Trebalo je utvrditi marš-rutu, rešiti brojna tehnička pitanja, obezbediti neophodna finansijska sredstva, odlučiti čime će ići…
– Po tom pitanju nije bilo nedoumica – demantuje nas naš sagovornik. – Bez razmišljanja sam se odlučio za moj „golf dvojku“. Računao sam da me sa svojih 29 godina iskustva i na stotine hiljada pređenih kilometara sigurno neće iznevereti. To je bilo naročito važno s obzirom na to da od auto-mehaničarskih veština znam jedino da otvorim haubu i zamenim gumu.
![blank](https://cnzd.rs/wp-content/plugins/wp-fastest-cache-premium/pro/images/blank.gif)
S automobilom nije bilo problema, a i sredstva su obezbeđena relativno lako. S obzirom na to da je putovanje imalo i humanitarni karakter (višak sredstava Jovanov je uplatio na račun Fondacije „Tijana Jurić“), njegov naum su podržale i potpomogle brojne kompanije iz Zrenjanina, Beograda, Sremskih Karlovaca, Srpske Crnje i Melenaca. Preostalo mu je samo da 30. jula prošle godine resetuje kilometražu i uputi se ka Rusiji.
– Taj deo puta, preko Mađarske, Slovačke, Poljske i Litvanije, bio mi je najdosadniji, ujedno i najnaporniji – kaže Ilija. – Jedva sam čekao da se dokopam ruske granice, ali se pokazalo da je nimalo nije lako preći.
Gotovo deset sati je proveo na litvansko-ruskoj granici popunjavajući bezbroj papira i dokumenata, i čekajući da mrzovoljni litvanski carinici konačno podignu rampu. Zapravo, u tom trenutku za njega je i započela avantura, avantura duga 17.460 kilometara i 36 dana.
![blank](https://cnzd.rs/wp-content/plugins/wp-fastest-cache-premium/pro/images/blank.gif)
– Rusija je ogromna, prelepa zemlja koju je ponekad teško i zamisliti, a kamo li rečima opisati – priča naš sagovornik. – Sve je predimenzionirano, od milionskih gradova za koje mnogi od nas nisu ni čuli, do razmaka između njih koji često iznose i više od 500 kilometara. Putuje se auto-putevima i solidnim magistralama, a da biste svratili do „obližnjeg“ sela ponekad treba skrenuti stotinak i više kilometara.
Na svom putešestviju Jovanov je prošao kroz Moskvu, Vlavomir, Njižnji Navgorod (Nekadašnji Gorki), Kazanj, Perm, Kumbur, Jekaterinburg, Tjumenj… U ovaj grad, kaže, bio je zaljubljen i pre nego što ga je video, a kakav je utisak ostavio na njega, potvrđuje i to što je iz automobila izašao kao hipnotisan gledajući u Most zaljubljenih i, naravno, zaboravljajući da ugasi svetla na automobilu. Morao je da kupi novi akumulator, ali gde? U čitavoj Rusiji Ilija sreo je samo jednog „golfa“.
![blank](https://cnzd.rs/wp-content/plugins/wp-fastest-cache-premium/pro/images/blank.gif)
– U pomoć mi je priskočio jedan taksista – priseća se naš sagovornik. – Nije mu bilo teško da obiđe sa mnom desetak radnji dok konačno nismo pronašli odgovarajući akumulator, a zatim i da mi pomogne da ga zamenimo. Za sat i po vožnje po gradu tražio mi je svega 200 rubalja (340 dinara). Dao sam mu duplo i knjigu o gradu Zrenjaninu.
Koliko ovdašnji narod zna o nama i kakva bratska osećanja gaji prema Srbima, videlo se na svakom koraku. Gde god su uočili srpske tablice, seća se Jovanov, svuda su ga pozdravljali i mahali u znak dobrodošlice. Za njih, očito, Srbija nije neki dalek, nepoznat pojam. Naprotiv.
– Čini mi se da znaju o nama znatno više nego mi o njima – kaže Ilija. – Ali ono što me je najviše impresioniralo bila je ta velika ruska duša. Toliko empatije, toliko ljubavi prema svakom, briga za decu i porodicu, briga za komšiju i otadžbinu, poštovanje korena i prošlosti, ma kakva bila, zaista nigde nisam video. Naravno, pokušavao je zapad i ovde, i još uvek pokušava, da ubije svaku emociju, svojom sirovom i agresivnom politikom da poništi u ljudima sve što je ljudsko. Činjenica je da kod malih naroda to prolazi, ali kod Rusa nikad nije moglo. I zato su veliki, mnogo veći nego što je prostranstvo na kojem vekovima traju i opstaju.
![blank](https://cnzd.rs/wp-content/plugins/wp-fastest-cache-premium/pro/images/blank.gif)
Na putu ka krajnjem odredištu, Bajkalskom jezeru koji mnogi smatraju i svetim mestom celokupne planete, Jovanov je prošao i kroz Omsk, Novosibirsk, Krasnojarsk, konačno i kroz Irkutsk, svega 75 kilometara udaljen od Bajkala.
– I svuda sam nailazio na neobjašnjivo lepu prirodu, beskonačne tajge, tu i tamo i na neki proplanak – seća se naš sagovornik. – Na većim raskrsnicama su smeštene benzinske pumpe, prodavnice, ogromni parkinzi za šlepere, prenoćišta i čuvene ruske menze, takozvane stalavaje. Usred tajge, pred noć, skupi se tu tmušta sveta i nemate osećaj da ste usred totalne divljine.
![blank](https://cnzd.rs/wp-content/plugins/wp-fastest-cache-premium/pro/images/blank.gif)
Na kraju puta čekao ga je Bajkal, najveći rezervat slatke vode na čitavoj planeti, jezero koje je praktično sabralo četvrtinu ukupnih svetskih rezervi. Ima oblik polumeseca, dugačko je 664 kilometara, a prosečna širina je 75 kilometara. Najdublja tačka jezera je na 1.662 metra, a prozirnost vode ide i do neverovatnih 50 metara.
– U Bajkalsko jezero se uliva 336 reka, a iz njega ističe samo jedna – Angara! – kaže Jovanov. – Angara se uliva u Jenisej, a Jenisej u Severni ledeni okean. Time ne samo da je obezbeđen stalni protok vode kroz jezero, već je i voda u njemu savršeno čista, praktično se bez ikakve prerade može koristiti za piće.
![blank](https://cnzd.rs/wp-content/plugins/wp-fastest-cache-premium/pro/images/blank.gif)
Bila je to i krajnja tačka puta za ovog preduzimljivog Zrenjaninca, ali ne i njegov završetak. Tek u povratku imao je vremena da zađe i u velike gradove pored kojih je prolazio, i da sagleda jedan nestvaran svet, potpuno drugačiju kulturu o kojoj se, neretko pod pritiskom Holivuda i zapadnoevropske kulture, kod nas malo zna.
– Za mene je ovo bio ne samo najlepši godišnji odmor nego i avantura koju ću, nesumnjivo, pamtiti čitav život – kaže Jovanov. – I ne samo da ću pamtiti, nego ću nastojati da sve ovo ponovim, možda u drugom pravcu, ali svakako kroz Rusiju. Jer ova zemlja zaista zaslužuje da se vidi i upozna u svakom smislu.
Antrfile: Donatori
Ovo nesvakidašnje putešestvije koje je imalo i humanitarni karakter potpomogle su i brojne organizacije i ustanove. Između ostalog, sredstva su obezbedili kompanije Gomex i Dijamant, kafe Moskva, Udruženje Halo-taxi, poslastičarnica Arena, Glass servis Glassmax, knjižara Novosti, Transport Bačić, Butik Ramax i Fedra kompjuteri, svi iz Zrenjanina. Pomogle su i beogradske firme Altis chemicalst i Don iz Beograda, Fakultet za menandžent iz Sremskih Karlovaca, pekara Stojković iz Melenaca, restoran Grofov merak iz Srpske Crnje, a medijski partner putovanja bio je portal „I love ZR“.